Paviljoni

Za vreme srednje škole živela sam u Paviljonima na Novom Beogradu. Stan je bio mali, 29 kvadrata, bez lifta i klime. Sada, kad se setim tog perioda, ne mogu da poređam jasno događaje, sve mi je nekako u magli. Srednje škole se najmanje sećam, mnogo su mi jasnija i življa sećanja iz osnovne. 

Pre neki dan sam, baš na tom ćošku Tošinog bunara, promenila dva prevoza i odlučila da izađem iz autobusa i obiđem taj kraj dok ne naiđe 45-ica. Ulaz je isti, ništa se nije promenilo, sve je isto samo još više oronulo. Aha, igralište su ogradili, dobro, deluje bolje. Ekipa ispred ulaza sa po flašom piva u ruci je i dalje tu, dežurna… Samo drugi ljudi. Ali mojih sećanja nema, gde su aman, panično mi vijuge zveckaju… Nisam se setila ni broja ulaza dok ga nisam videla.

 Iz ulaza se, odjednom, razvukao poznati miris memljivih, novobeogradskih hodnika pomešan sa mirisom svih ručkova koji se krčaju u toj lameli. Polako mi se sve vraća. Neverovatno kako miris siluje sećanja munjevitom brzinom, bez pitanja i nagoveštaja, dolazi kao stihija, nekontrolisano i naglo…

Paviljoni su uglavnom bili nastanjeni radničkom klasom koja je radila u fabrikama koje su propale ili još rade, ali na jedvite jade. Ista ta klasa na jedvite jade i živi. Tatin kolega iz vojske jedan je od njih, supruga radi u supermarketu, pošteni ljudi, skromni, jedva krpe kraj sa krajem, valjalo je školovati i hraniti dva sina koji su jedva završili neke srednje škole, da imaju neki zanat, kaže otac. I dalje im je zid ofarban do pola, masnom, zelenom bojom, još uvek imaju naranžasti kredenac sa kliznim staklom i ručkama koje su otpale pre mnogo godina kao i krevet na federe oker boje.

Imala sam i komšije koje su bile malo starije od mene, ekipa iz kraja, stalno su blejali ispred zgrade. Jedan od njih, Bojan, insistirao je da svratim na kafu kad god bi me video, onu rođendansku nisam mogla da odbijem. On je bio ’80 godište, radio je u perionici automobila i žalio se kako mu zimi, zbog ledene vode, promrznu zglobovi, al’ mora, niko u kući ne radi sem ćaleta. A u kući žive: majka, otac, sestra, razvedena tetka, njena mala ćerka, baba, deda i on, tj. u stanu koji mislim da je dvosoban. Napravio je svoju sobicu od rupe za lift i obojio je u žuto, da oboji malo svoj crni život, kaže. U sobicu se ulazi iz kuhinje. Nismo imali gde da sednemo pa sam ja sela na krevet, a on na stolicu u kuhinji pa je otvorio vrata od sobe da možemo da se vidimo. Nije prošao koji minut, baba i deda su ušli u kuhinju da vide ko je to došao. Brzinski sam ispila kafu, pojela parče rođendanske torte i otišla.

Bojan se družio sa još jednim likom koji je dilovao drogu, njegov stan je bio napravljen od vešernice na poslednjem spratu, ali njemu je bilo lako, kaže Bojan, živeo je samo sa kevom.

Treći, njihov baš blizak drug, nije živeo u našoj zgradi, ali je pio pivo u našem parku sa njima, doduše, ređe nego njih dvojica pošto je mnogo radio. Videlo se da je vredan i pošten, radio je u nekoj radionici kod gazde koji ga je malo plaćao, a umeo je da ostane i po ceo dan. Očuh mu je bio pijanica pa mu je, i to malo para što zaradi, uzimao i još ga je dodatno maltretirao. Pitala sam ga jednom što se ne odseli odatle, kaže, ne može zbog majke, bolesna je, a ovaj i nju maltretira. Bio je do ušiju zaljubljen u devojku iz našeg ulaza, a i ona u njega, ali joj njeni nisu dali da se zabavlja sa njim jer je ona bila iz bogate kuće (jedino je njen stan imao pvc prozore u zgradi), a on siromašan, propalica, nije bio njen nivo. Mnogo je patio. Sedeo je sa oba ova prijatelja u svom stanu jednom prilikom i žalio se kako ne može više, onda je ustao, otvorio prozor i skočio sa 7. sprata. Mrlja samo ostala. Pričao mi komšija Bojan sledećeg dana…

Ispod našeg stana živeo je komšija koji je stalno pravio neke žurke i pušio travu, kad god otvorimo prozor, sve uđe kod nas, nije ‘ladio.

U stanu do, imali smo uglednog dedu Pristela koji je izgledao kao nadžrk gospodin kome se ništa nije sviđalo, ni gde živi, ni šta radi, ni što su ga tako brzo stigle godine. 

U prizemlju su bile dve žene, majka i ćerka, e te nisu bile normalne. Mislim da je ćerka bila klinički slučaj, a ni majka nije zaostajala jer smo ih zaticali u hodniku kako jedna od njih sedi ispred vrata na podu u pidžami sa šoljicom kafe, spava. Drugi dan smo zatekli onu drugu u istom položaju na istom mestu. I tako nikad nismo bili sigurni kada ćemo u mraku naleteti na jednu od njih. Skupljale su neke jorgane i stalno sušile neku polovnu garderobu. Njihov stan je gledao na ulicu pa su sa te strane napravile izlaz da mogu direktno da se spuste na trotoar kog su, usput, razbile da bi posadile drvo i iznele te jorgane da se suše. Eno, to drvo i sad stoji, podrilo je zgradu i došlo do 3. sprata. 

Peconi žute reklame, koja je svetlela i od koje nisam mogla da spavam, više nema. I njemu je odzvonilo. Zelene zavese u stanu u kome sam živela još uvek stoje, samo su sad toliko izbledele od sunca da su postale žute.

Prekoputa ulice, sa spoljne strane zgrade, ka Studenjaku, nalaze se tri velika solitera. Ispod si, tih godina, mogao da nađeš kese sa smećem, svega je tu bilo, od hrane preko iskorišćenih kondoma, mrzelo ljude da silaze do kontejnera pa samo frknu kroz prozor. Sada smeća nema. Sve je čistije. Igralište isto, ima lepu ogradu i nove sprave za igranje i novi, mekani pod da deca ne razbiju glavu. Gospođa patka sa silikonskim ustima i pačijim, nadograđenim dupetom muči se sa kolicima i bebom da izađe iz auta, gospodin batica se ne nudi da pomogne, kao, gleda nešto oko kola dok ona sve sama ne izvadi i ne natovari se kao magarac. Kad je već natovarena, tad ovaj prestaje da gleda u gume. Izgleda da je u zgradu došao neki novi, fini svet. Nema više kesa oko zgrade. Ili je komunalno jednostavno rešilo da počne da radi…