Paviljoni

Za vreme srednje škole živela sam u Paviljonima na Novom Beogradu. Stan je bio mali, 29 kvadrata, bez lifta i klime. Sada, kad se setim tog perioda, ne mogu da poređam jasno događaje, sve mi je nekako u magli. Srednje škole se najmanje sećam, mnogo su mi jasnija i življa sećanja iz osnovne. 

Pre neki dan sam, baš na tom ćošku Tošinog bunara, promenila dva prevoza i odlučila da izađem iz autobusa i obiđem taj kraj dok ne naiđe 45-ica. Ulaz je isti, ništa se nije promenilo, sve je isto samo još više oronulo. Aha, igralište su ogradili, dobro, deluje bolje. Ekipa ispred ulaza sa po flašom piva u ruci je i dalje tu, dežurna… Samo drugi ljudi. Ali mojih sećanja nema, gde su aman, panično mi vijuge zveckaju… Nisam se setila ni broja ulaza dok ga nisam videla.

 Iz ulaza se, odjednom, razvukao poznati miris memljivih, novobeogradskih hodnika pomešan sa mirisom svih ručkova koji se krčaju u toj lameli. Polako mi se sve vraća. Neverovatno kako miris siluje sećanja munjevitom brzinom, bez pitanja i nagoveštaja, dolazi kao stihija, nekontrolisano i naglo…

Paviljoni su uglavnom bili nastanjeni radničkom klasom koja je radila u fabrikama koje su propale ili još rade, ali na jedvite jade. Ista ta klasa na jedvite jade i živi. Tatin kolega iz vojske jedan je od njih, supruga radi u supermarketu, pošteni ljudi, skromni, jedva krpe kraj sa krajem, valjalo je školovati i hraniti dva sina koji su jedva završili neke srednje škole, da imaju neki zanat, kaže otac. I dalje im je zid ofarban do pola, masnom, zelenom bojom, još uvek imaju naranžasti kredenac sa kliznim staklom i ručkama koje su otpale pre mnogo godina kao i krevet na federe oker boje.

Imala sam i komšije koje su bile malo starije od mene, ekipa iz kraja, stalno su blejali ispred zgrade. Jedan od njih, Bojan, insistirao je da svratim na kafu kad god bi me video, onu rođendansku nisam mogla da odbijem. On je bio ’80 godište, radio je u perionici automobila i žalio se kako mu zimi, zbog ledene vode, promrznu zglobovi, al’ mora, niko u kući ne radi sem ćaleta. A u kući žive: majka, otac, sestra, razvedena tetka, njena mala ćerka, baba, deda i on, tj. u stanu koji mislim da je dvosoban. Napravio je svoju sobicu od rupe za lift i obojio je u žuto, da oboji malo svoj crni život, kaže. U sobicu se ulazi iz kuhinje. Nismo imali gde da sednemo pa sam ja sela na krevet, a on na stolicu u kuhinji pa je otvorio vrata od sobe da možemo da se vidimo. Nije prošao koji minut, baba i deda su ušli u kuhinju da vide ko je to došao. Brzinski sam ispila kafu, pojela parče rođendanske torte i otišla.

Bojan se družio sa još jednim likom koji je dilovao drogu, njegov stan je bio napravljen od vešernice na poslednjem spratu, ali njemu je bilo lako, kaže Bojan, živeo je samo sa kevom.

Treći, njihov baš blizak drug, nije živeo u našoj zgradi, ali je pio pivo u našem parku sa njima, doduše, ređe nego njih dvojica pošto je mnogo radio. Videlo se da je vredan i pošten, radio je u nekoj radionici kod gazde koji ga je malo plaćao, a umeo je da ostane i po ceo dan. Očuh mu je bio pijanica pa mu je, i to malo para što zaradi, uzimao i još ga je dodatno maltretirao. Pitala sam ga jednom što se ne odseli odatle, kaže, ne može zbog majke, bolesna je, a ovaj i nju maltretira. Bio je do ušiju zaljubljen u devojku iz našeg ulaza, a i ona u njega, ali joj njeni nisu dali da se zabavlja sa njim jer je ona bila iz bogate kuće (jedino je njen stan imao pvc prozore u zgradi), a on siromašan, propalica, nije bio njen nivo. Mnogo je patio. Sedeo je sa oba ova prijatelja u svom stanu jednom prilikom i žalio se kako ne može više, onda je ustao, otvorio prozor i skočio sa 7. sprata. Mrlja samo ostala. Pričao mi komšija Bojan sledećeg dana…

Ispod našeg stana živeo je komšija koji je stalno pravio neke žurke i pušio travu, kad god otvorimo prozor, sve uđe kod nas, nije ‘ladio.

U stanu do, imali smo uglednog dedu Pristela koji je izgledao kao nadžrk gospodin kome se ništa nije sviđalo, ni gde živi, ni šta radi, ni što su ga tako brzo stigle godine. 

U prizemlju su bile dve žene, majka i ćerka, e te nisu bile normalne. Mislim da je ćerka bila klinički slučaj, a ni majka nije zaostajala jer smo ih zaticali u hodniku kako jedna od njih sedi ispred vrata na podu u pidžami sa šoljicom kafe, spava. Drugi dan smo zatekli onu drugu u istom položaju na istom mestu. I tako nikad nismo bili sigurni kada ćemo u mraku naleteti na jednu od njih. Skupljale su neke jorgane i stalno sušile neku polovnu garderobu. Njihov stan je gledao na ulicu pa su sa te strane napravile izlaz da mogu direktno da se spuste na trotoar kog su, usput, razbile da bi posadile drvo i iznele te jorgane da se suše. Eno, to drvo i sad stoji, podrilo je zgradu i došlo do 3. sprata. 

Peconi žute reklame, koja je svetlela i od koje nisam mogla da spavam, više nema. I njemu je odzvonilo. Zelene zavese u stanu u kome sam živela još uvek stoje, samo su sad toliko izbledele od sunca da su postale žute.

Prekoputa ulice, sa spoljne strane zgrade, ka Studenjaku, nalaze se tri velika solitera. Ispod si, tih godina, mogao da nađeš kese sa smećem, svega je tu bilo, od hrane preko iskorišćenih kondoma, mrzelo ljude da silaze do kontejnera pa samo frknu kroz prozor. Sada smeća nema. Sve je čistije. Igralište isto, ima lepu ogradu i nove sprave za igranje i novi, mekani pod da deca ne razbiju glavu. Gospođa patka sa silikonskim ustima i pačijim, nadograđenim dupetom muči se sa kolicima i bebom da izađe iz auta, gospodin batica se ne nudi da pomogne, kao, gleda nešto oko kola dok ona sve sama ne izvadi i ne natovari se kao magarac. Kad je već natovarena, tad ovaj prestaje da gleda u gume. Izgleda da je u zgradu došao neki novi, fini svet. Nema više kesa oko zgrade. Ili je komunalno jednostavno rešilo da počne da radi…

Unorthodox

Netflix je pre nekoliko nedelja izbacio seriju Unorthodox koja je zapalila gledaoce širom sveta. A kako i ne bi. Priča o životu mlade ortodoksne Jevrejke je u najmanju ruku neobična, pogotovo ako se uzme u obzir da se radnja dešava u 21. veku u Njujorku, najmodernijem i najliberalnijem gradu na svetu. Iz Njujorka će se radnja kasnije preseliti u Berlin… Njujork koji je ovde predstavljen kao moderna prestonica u kojoj je poželjno pripadati nekoj grupi (u ovom slučaju ekstremnoj)  i Berlin kao beg, personifikacija individualnosti, slobode, različitosti, umetničkog izraza… Cela ova priča me je podsetila na moj prvi kontakt sa  ovom zajednicom koja na plećima još uvek nosi ogromno breme prošlosti, tačnije holokausta koga ni dan danas nije uspela da se oslobodi, zajednica koja ne zna šta je internet i  televizija, zajednica u kojoj su žene samo mašine za pravljenje beba.

Davne 2006. sam, igrom slučaja, završila u Viliamsburgu, delu Bruklina u kom živi ova specifična zajednica ortodoksnih Jevreja. Drug nas je pokupio kolima te smo slučajno zalutali u taj kraj, inače sam sa prijateljicama i živela nedaleko odatle. Iz užurbanih ulica velikog grada, ušli smo u potpunu tišinu, ulice bez automobila, bez buke i vreve. Ušli smo u neki drugi svet… Ulice su bile pune odraslih, dece, tinejdžera koji šetaju u neodređenom pravcu. Nešto je u prvom trenu već zadelovalo čudno…Svi do poslednjeg su bili muškarci, ni jedne jedine žene! Svi su bili obučeni u crna odela i bele košulje, svi su nosili cilindar na glavi, stariji su imali neke dve lokne koje su im virile ispod te kape, brade su im bile, u zavisnosti od uzrasta, od onih jarećih do velikih i bujnih koje dosežu do pola grudi. Svi su se pozdravljali bez osmeha, onako ozbiljno i hladno, po govoru tela, rekla bih da su jedva šturo razmenjivali rečenice, ali su se svakako pozdravljali. U rukama su držali neke knjige i onda su u njih gledali i nešto većali. Radnje su bile zatvorene, metalne rešetke spuštene, samo muška populacija na ulicama koja nešto raspravlja. U prvi mah sam pomislila da je po sredi snimanje nekog filma. Usporili smo, scena se skoro pa zamrzla, sve je stalo i svi su nas gledali kao da smo počinili najveći prekršaj koga ni sami nismo bili svesni, a trebalo je da budemo. Bilo je jako neprijatno pa smo požurili da nađemo izlaz. Kako smo nastavili dalje pravo, ušli smo u sledeću ulicu. To je bila jedna od onih njujorških ulica u kojoj su svi ulazi isti, svi izlaze stepenicama na trotoar, kuće slične onima u kojima je živela Keri Bredšo u Sex i Gradu. Na svakom ulazu, na stepenicama, sedela je po jedna žena i jedna devojčica. Sve te starije žene imale su bele perike pokupljene u omanje punđe na potiljku, sa strogim razdeljkom na sredini glave. Bile su obučene u tamne, dugačke suknje i bele košulje sa nekim prslukom preko. Ličile su na onu bakicu iz crtaća sa Tviti ptičicom i Silvesterom što stalno hekla. Sedele su tako ozbiljne i češljale mokru kosu svojih ćerki, unuka, bez ijedne reči, ijednog zvuka. I ovde smo se osetili kao da smo počinili još jedan nenamerni zločin, bilo je očigledno da i ovde nismo dobrodošli. Prošla me je jeza od te, još jedne sablasne, filmske scene. Vazduh je postao težak i bajat. Drug je dao gas, želeli smo da odemo odatle što pre… U realnost…Pardon, u našu realnost…

Svakako vam savetujem da pogledate ovu seriju rađenu po knjizi, tj. istinitoj priči glavne junakinje. Glumci su zaista odradili dobru stvar s obzirom da većina njih ne potiče iz ove zajednice, ne govori njihov Yiddish jezik, a neki od glavnih junaka zapravo i nisu pravi glumci.

Realnost je, izgleda, potpuno individualna percepcija svakog od nas.

Naši

,,Aaaa, pa možemo na našem”- reče gospođa Marina.

To na ,,našem” znači mnogo toga, znači da u prvoj sekundi razgovora znamo da ostavljamo sve budalaštine iza nas, znači da smo na istoj strani, onoj ljudskoj, bez obzira da li smo Srbi, Hrvati, Bosanci, Makedonci, Crnogorci… Sporazumno prećutno smo ga uopštili tako da se osećamo prijatno, to je zeleno svetlo za prijatan razgovor koji sledi jer smo jednostavno…naši…ma kako taj jezik zvali i kom se Bogu molili, daleko od prošlosti duboko poštujući onoga sa druge strane…

Gospođa Marina ima italijansko prezime i dobro priča hrvatski, ima sina jedinca koji je na proputovanju po Švajcarskoj nabasao na Leskovačanku i oženio je. E sad, s obzirom da je snajka rođena u Srbiji, sve vreme je vukla na stranu života u Srbiji. Sin, sa druge strane, video Balkan nije jer je rođen na australijskoj adresi i ceo svoj vek proveo je tamo. I preselio se zbog nje, ljubav čuda čini… Gospođa Marina, koja takođe nije baš veliki poznavalac Balkana, rekla bih, jer su i godine vani učinile svoje, toliko je bila oduševljena Srbijom da je odlučila da kupi kuću i preseli se kako bi bila blizu sina jedinca i unučića. I taman se ona skućila, baštica, cveće, miran život, kad sin dobije posao u Americi i porodica se odseli, a sa njima nestane i sav njen san o kućici u cveću i mirnom penzionerskom životu. Ostala je sama… Sedela je tamo neko vreme, a onda shvatila da joj je ceo život u Australiji i sad, evo, ide nazad. Tužna je baš… I dok sklanja pogled sa strane da joj oči ne vidim, kaže da je od svega ispalo i nešto dobro, sad ima dve kuće kojima će se uvek vraćati… Kao da još ona mene teši jer joj bi neprijatno zbog mog tužnog izraza lica. Život, kaže…Na poslednjem slogu i brada joj malo zadrhta, al’ je i to pokušala da zataška blagim pokretom gornje napućene usne u levo kako bi mišić popustio, a suza se zaustavila. 

Htedoh da je pitam što se ne preseli u Ameriku, ali nisam smela jer mi je kroz njenu priču bilo jasno da tamo, iz nekog razloga, nije bila pozvana, a rado bi otišla. Ko zna, možda je to preseljenje u Ameriku, između ostalog, bio i suptilni beg od gospođe Marine kojoj ni preseljenje iz Sidneja u Leskovac nije teško palo. Ovde nam jedan od aktera priče, snajka, nije poznanica tako da bolje da ćutim jer kad god je pomene, Marina malo nesvesno zatrese ramenima.

Ostavila sam je da pije čaj i gricka plazmu dok lista Novosti

Düsseldorf, od milošte Diza

7.30h ujutru, istrčavam iz hotela, idem da pokupim povraćaj poreza za pola Nemačke što je kupih juče. Znam, zvučim kao popularne Jatovke što su 80-ih, a posebno 90-ih, švercovale šta su stigle, prenosile švajcarske čokolade, leviske, bunde… Ruke me ubijaju (jbt da li sam stvarno morala i krompir da kupim, nema mladih krompirića u Abu Dabiju, šta ćeš), ali nema veze, nisam skoro bila, a Nemačka od svih zemalja ima najbolji odnos kvalitet-cena… A i nije daleko, 5 minuta hoda, da predam kofer i da sednem kod Turčina na burek, pozdravljamo se svaki put kad dođem, znam čoveka. Čekam da Kinezi uzmu sav taj povraćaj para od svih markiranih torbi što vade iz krmača i kofera. Sad sam opasno gladna i nervozna, ali ne koliko i bosanski par iza mene koji kasni na let za Beograd, dobrano su ih popljuvali, žena samo veze, od korona virusa do Louis Vuitton-a, onako, opustila se, ne bira reči, muž se preznaja, ali i on povremeno dobaci po koju, čisto da se zna da je i on u redu, da čeka, da i on ima svoja prava. Okrenuh se ljubazno jer nisam više mogla da je slušam: “Dobro jutro, valjda će ovi brzo, i ja kasnim na let”. Muž je pocrveneo na njen red, ona se iznenadila, ustuknula i zaćutala, al’ kao, bi joj drago što me vidi, posebno u uniformi, naši smo pa cela ova situacija, veli, lakše pada. Zagleda me, od cipela pa naviše, povremeno skrene pogled, pa opet istom rutom naniže. Svaki detalj joj je interesantan, pogotovo moja kapa, rekla bih. Nije da ni ja nisam jednom komentarisala kasirkin raspali lak za nokte, gazdaričino debelo kuče na ulici ili momke u sred Brazila misleći da me niko od njih ne razume. Nažalost, svi su tečno govorili srpski, jednom od njih u Brazilu i majka ispade iz mog sela… Zemljo, otvori se. Baš zato što sam znala, baš zato sam je i prekinula. Iz krmače iskače još jedan Burberry. Ova naša već kao terijer. Vidim da ću morati da uzmem burek za poneti. Sjurila sam se niz stepenice, pokupila ga i otrčala u hotel na pick up. Kako sam izašla na onu ‘ladnoću, još jače je zamirisao, već sanjam kako korice puckaju, vruće i hrskave. Dok jurim ka hotelu na -2°C, osećam kako mi vetar preseca rebra na pola, ne nedostaje mi zima… Ama baš bi ni malo… Iza sebe ostavljam babu, dedu i sina. Baba nosi dve crvene ruže uvijene u zasebne celofane, deda joj nosi ručni prtljag, a sin veliki kofer. Deda ima iste kockaste brkove i kapu kao moj deka, baba ima isto maramče kao moja nana… Nije mi više bilo zima…Ama baš ni malo…

Manila

23.12.2015.

Oblačim se u ranu zoru, još ni svanulo nije, a mislim se u sebi, opet u Manilu, jbt ne mogu po 100. put u Manilu da idem, nek me ostave u krevetu još jedno 100 godina (ovaj osećaj samo letači mogu da razumeju). Dolazim tamo i opet me zapljusne ona sloboda Azije, osećaj da nisam skoro bila i osmesi ljudi koji nemaju ništa, a imaju sve, svi imaju tu dečiju lepu radost. Svi su na ulici, slavi se Božić, miriše hrana…

Sledeći put kad isto izjavim ili samo pomislim, moliću da mi neko zavali jednu dobru šamarčinu.


24.12.2015.

Na aerodromu u Starbucks-u čekam kafu, radnik započinje priču. Pita odakle sam i gde idem. Drugi se sramežljivo ubacuje: “Šta je pitaš? Pa vidiš valjda da je Etihad, kakav si glupson.” Huškaju se, gurkaju i komešaju. Pita šta mi je sledeća destinacija, odakle sam, gde sam letela ovog meseca, a na pomen države kao iz topa izgovara svaki glavni grad iste i nigde ne maši, zna sve, sve države oko Srbije, sve države u Zapadnoj Africi…Pravi kafu i kaže: “Ja bih najviše na svetu želeo da putujem, prijavljivao sam se par puta i svaki put bi me odbili”, spušta glavu i skriva svoj sramežljivi osmeh i zvrcave oci. Jako me fascinira ta filipinska dečija radost u odraslog čoveka, ne znam kako ni da je objasnim, njima je sve nekako smešno, teško da vidiš neku ozbiljnu, namučenu facu. Ja mu kažem da ne odustaje, šta god to bilo.. nikad, ali nikad! I da dobro zapamti šta sam mu rekla. Biću i ja valjda jednog dana deo tog HR tima.. Dobio je bakšiš veći od kafe (vrlo poznat osećaj kako je i sa druge strane), a ja sam dobila ekstra čvrstu penu i jedan široki osmeh zauzvrat.


Još jedan šamar moliću.

Singapur

Singapur je grad sa takvom vegetacijom da izgleda kao da svo ovo drveće nije posađeno u gradu već da je grad nikao u sred šume. Put od aerodroma do hotela celim delom je propraćen cvećem, grmljem i onim drvećem što je iste visine, a zdepasto, ono što žirafe u Africi jedu, samo zelenije. Znate one naše ružne potporne ograde oko gradilišta što se na njima reklamira kako ko stigne? E pa ovde su na njima nacrtani suncokreti, celom dužinom do grada. I tako oko svakog gradilišta da slučajno cveća ne manjka, pa makar i naslikanog. Oči mi brzinski sklapaju scene koje se brzo smenjuju dok jurimo 100 na sat iako se još nisu navikle na dnevnu svetlost posle sati provedenih u avionu i duge neprospavane noći. Grad je jako zelen, a i kako i da ne bude kad pada baš mnogo kiše. Listovi u centru grada su kao oni iz crtaća što se slončić Ćira njima pokriva dok pljusak ne prođe. Ne traje dugo, al’ ga baš fino stušti…

Žvake su ovde zabranjene kao i pušenje na ulici, asfalt čist kao suza. Gledam kroz prozor i svaki put sam u neverici, čas nekako zaboravim sve ovo čim me neko vreme nema…

Bože, koliko je bila slatka ona bakica na 11G, cipele uglancane kao da je na sastanak krenula i sva onako važna, tvrdi pazar ozbiljnošću, kao, vozi se biznis klasom, a sitne okice vrište nestašluk, cipelice jedva da dodiruju pod. A onaj Arapin levo se razgaćio, kao da je u svojoj dnevnoj sobi, ni pet sitnih ne daje, Bože, kakvih ljudi ima…

Zgrade su ovde u Singapuru toliko velike da je malo zastrašujuće kako toliko ljudi živi na jednom mestu i sve funkcioniše. Na svakoj drugoj višespratnici može se videti drveće, ne biljke, saksijice, belagone već pravo drveće, paprati…

Taksista nam je proši put rekao kako prosečan jednosoban stan u tom kraju kroz koji smo prošli, košta oko 5 miliona dolara… A toliko ih ima da ovde ispade da su svi milioneri. Kaže -Da, Singapur je grad sa mnogo bogatih ljudi, al’ se kriju, sramota je odati se, čak se potpuno suprotno ponašaju i još te ubeđuju da nemaju ništa jer je takva kultura jednostavno neprihvatljiva, show off je ovde grozan (avaj, oni bi srčku dobili da dođu u Dubai). Većina stanovnika inače živi u državnim stanovima, plaća kredit po povoljnim uslovima, ono, 20-30 godina. On je svoj pre 15 godina platio  66.000 eura , a danas taj isti stan vredi oko 450.000 eura, cena je 7 puta skočila što mu dođe da je i prosečni singapurski taksista težak pola miliona u nekretninama.

Indijiski hram

Singapur je grad- država sa 4 podjednako priznata jezika-tamilski, malajski, engleski i kineski. Ono što mi je najbolje ovde je to što u Singapuru mogu da kupim sve one japanske, kineske i koreanske stvari jer je sve, za razliku od proizvoda u navedenim zemljama, ovde prevedeno i na engleski. Baš jedan grad naklonjen strancima svih rasa. Kineska četvrt je jedna od rethih u svetu koja je ovoliko čista i u kojoj svi Kinezi kako tako pričaju engleski; u sred Njujorka mi se dešavalo da ne mogu da se sporazumem sa njima. Indijska četvrt je takođe uredna, sve je nekako po planu i programu i sve lepo funkcioniše. Jednom mi je jedan indonežanski pilot rekao kako svi oni u Aziji na Singapur gledaju isto kao Evropljani na Švajcarsku ili Ameri Njujork, kad se Singapura dokopaš, znaj da si uspeo u životu. Hm… Videla sam samo jednom jednog beskućnika, ležao je na klupi, a i ono malo prljavih stvari što je imao kraj sebe bilo je nekako poređano po nekom redu kao u kući, samo bez kuće… Čudno…Generalno, jako bezbedan grad.

Bole me noge, ne znam koliko mi je sati sad već po mom vremenu, al’ mora da ima mnogo… Neću da računam. Čeka me topao tuš i mekan krevet. A kasnije i čula da potkrepim, najlepša ulična hrana za srce, dušu i nos.

A da, i oni voze sa desne strane… Ako ikad poginem negde e to će biti na pešačkom prelazu u ovim “desnim” zemljama, verovatno ličim na nekog šizofreničara koji unezvereno gleda levo-desno pa i posle tolikog detaljnog izučavanja, kola uvek naiđu sa najmanje očekivane strane bez obzira koliko se ja upinjala da gledam i bila sigurna u ishod svoje savršene procene.

Ala ovaj autobus nešto čudno drnda… Dalek mi je ovaj put… Al’ ajde, makar je popločen cvećem…

Detinjarije

Rođena sam i odrasla na selu. Uvek sam mislila, kad sam bila mlađa, da je to nešto strašno što mi se desilo jer smo decu iz grada koji su dolazili kod babe i dede za vreme letnjeg raspusta, nekako gledali kao nekog boljeg od sebe, mada, sad kad bolje razmislim, više je to bila naša reakcija na njihovo gledanje nas sa visine. Sa godinama sam shvatila da je to najlepšta stvar koja mi se ikad desila i da ja tu ništa ne bih menjala. Iskopavali smo crve, jurili sojke, jebavali ale što bi moja baba rekla, lutali po šumama, sakupljali slonove uši i visibabe u proleće i niko nam nikad nije rekao da posle sat vremena moramo iz parkića u kuću. Dece u mom sokaku nije bilo, samo nas troje, ali sam pored brata i sestre imala svoju drugaricu za ceo život. Neda i ja smo sakupljale suvo cveće, bojile prababine ćupove i prekopale svaki centimetar tavana. Pa čega tu sve nije bilo! Svega pa i miševa, maminih devojačkih cipela, starih knjiga, tatine đačke knjižice i kojekakvih džidžabidža… za jedno radoznalo dete, više nego dovoljno. Šila sam torbe od maminih devojačkih suknji, učila k’o da nema sutra, sve uz pomoć štapa i kanapa. Neda i ja smo imale ključ od školske biblioteke jer smo, navodno, dobile zadatak da je sredimo i poređamo knjige po alfabetu, avaj, većinu njih smo i pročitale odugovlačeći to sređivanje. Kad sam se sa nepunih 15 preselila u grad, mislila sam i dalje da su oni tamo nešto pametniji, da su im škole bolje, a onda sam shvatila da su informacije do nas možda čak i brže stizale jer nam nisu bile na dohvat ruke pa smo ih više i želeli i upijali i debelo se pomučili da dodjemo do njih, a ni google nije postojao (iz informatike smo izučavali ms dos – i to komande ispisane na tabli). Cela rock i punk scena bivše i tadašnje Juge je došla do Laćisleda, sestre su nam donosile kasete, znanja i informacije o kulturnim  dešavanjima. Znali smo sve o original patikama Nike 2,3,4,  o razlici između američkih i grčkih farmerki 501, o cipelama sa platformom i martinkama, o Beatles-ima i Stones-ima, a o osnovnoškolskom obrazovanju da i ne govorimo, mogle smo da upišemo koju god školu smo želele bez dinara plaćenih privatnih časova. Nastavnici su bili starog kova, ako dobiješ keca, sam si kriv, danas, dobiješ keca, nastavnik kriv. Direktor je uvek dolazio u odelu i sa kravatom u sred tog istog sela. Poštovali smo ih k’o da su bili članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, al’ smo zato slikali u prirodi, igrali rukomet i odbojku skoro svakog dana posle škole, imali streljačku sekciju, imali prave pravcate žabe i bube za biologiju… I najvažnije od svega, imali smo slobodu – slobodu stvaranja, slobodu stapanja sa prirodom bez kalupa i straha da će nam se nešto desiti, i najbitnije, imali smo slobodu izbora… I za razliku od te dece iz grada, imali smo i crve… i tavanske miševe…

Muhamedova statistika

Muhamed iz Tunisa jako često radi let za Beograd, stalno ga traži i mnogo mu se, kaže, sviđa sve tamo, a najviše žene i hrana. Kaže, sad kad smo u novom hotelu, idem da se naspavam i najedem, mrzi me često da se pokrenem jer smo dalje od centra, a i već sam svuda bio, al’ dok smo bili u starom hotelu u centru, svaki put bih izlazio ispred Pravnog da popušim cigaru i svaki put bih iskoristio onu staru ,,imaš li upaljač’’ foru. Svaka devojka koju sam pitao bi mi pozajmila upaljač i sa svakom bih započeo konverzaciju. E sad posle, dva su scenarija. Prvi, kažem da sam Muhamed iz Tunisa, oduševe se, kao, stranac u Beogradu, fino proćaskamo i onda odu, ni jedan jedini put nisam dobio broj telefona. Drugi, kažem da sam Muhamed iz Dubaija, od mnogo puta, samo jednom nisam dobio broj. Kaže covek…

Priče iz života

Neverovatno kako je lako strancu otvoriti se…

Švercovao sam 5kg marihuane na leđima kroz ceo grad posle rata, onako pored policije, hrabro, teška su to i luda vremena bila.

                                   *

Znaš, moj bivši dečko me je pozvao i rekao mi da će se ubiti zbog mene, a onda se čuo prasak.

                                   *

Morali smo da skupimo 15.000 dolara da bismo udali sestru, generalno je lepa devojka, ali za našu naciju je previsoka, niko je nije hteo, a imala je već i 28.

                                   *

Upoznala sam dečka na letu iz Sidneja, možda se sretnemo u Americi sledeće nedelje.

                                   *

Dečko tvoje nacionalnosti je ubijao boga u meni, vukao me je za kosu po podu, tretirao me kao krpu, ali ja sam ga volela, bio je tako zgodan, nikad, ni pre ni posle, nisam upoznala takvog Srbina.

                                   *

Ceo život sam ostavila, kao, prividno lep, al’ ja nisam bila srećna, ne znam ni sama zašto…

                                   *

Udala sam se jako mlada, dobila 2 sina, razvela, ovako ih izdržavam i nema veće sreće za mene, ceo moj su svet i nadam se da će jednog dana otići iz Afrike na najbolje univerzitete jer su jako pametni, šteta bi bila.

                                   *

Ceo svoj život sam pokušavao da budem nešto što nisam, da udovoljim svojima, porodici, komšijama, buljuku rođaka, izgubio sam se negde između.

                                   *

Imam dva poseda u Indiji i dva u Americi, moji imaju privatni biznis, deset godina sam ovde, imam puno para, al’ ne mogu da zamislim svoj život bez svega ovoga, jednostavno je dosadan.

                                   *

Nikako da nađem muža, želim isključivo Arapina, lepog, školovanog, bogatog i da me obožava, sve ću da uradim da to dobijem, al’ nikako da spojim ta četiri.

                                   *

Došao sam iz bede, sa zemljanog poda smo nas sedmoro dece jeli, sad planiram da kupim kamenolom blizu svoje kuće, gazda bankrotirao, država nam je u raspadu, sve je bud zašto.

                                   *

,,Treba li ti nešto, da ti dodam, kafa, čaj?”

,,Da, treba mi jedan pištolj da pobijem sav ovaj narod; ukoliko još dana budem radila u customer care-u, ubiću i sebe i onog mog dečka ukoliko me uskoro ne oženi.”

                                  *

Došao sam da prikupim pare i isplatim sebi master studije i da pre toga malo proputujem.

                                   *

Znaš, ja sam jedinica, nemam ni brata ni sestru, što je najgore, cela nacija nema pa nam je to normalno, samim tim nemam ni brata ni sestru od tetke ni ujaka, ja zapravo ne znam šta je ta ljubav, imam drugare u svojoj generaciji koji isto tako nemaju nikoga, i danas se ne priča baš otvoreno o tome, al’ se u porodilištu ženama u drugoj trudnoći odmah predlaže abortus i naglašavaju se sve mane i troškovi imanja drugog deteta dok se u nekim mestima i nasilno radi abortus.

                                    *

Sve bih dao da se vratim kući, moja livada ispred kuće je najveće blago koje čovek može da ima, ono moje stado ovaca je iskrenije od svog ovog ispraznog života.


Šri Lanka

Tata nam je, kad smo bili mali, kupio atlas od čike koji prodaje knjige po kućama. Sećam se da jos nisam išla u školu…kao, trebaće nam za kasnije, nek se nađe. Veliki, tvrdi povez, unutra sve zemlje sveta, sve zastave sveta, presek zemljine kugle, detaljno objašnjenje sedimentnih stena, zvezde, mere i razdaljine… Na tvrdim koricama je imao nacrtane planete. Sećam se mirisa kao da ga sad imam u rukama, danima sam gledala i brojala zastave pokušavajući da pogodim čija je koja dok dlanom prikrivam ime. Imala sam svojih par omiljenih, sećam se koliko sam volela brazilsku zbog kombinacije boja i nepalsku zbog čudnog oblika. Poslednja od njih u nizu, pod slovom Š, bila je Šri Lanka, bila mi je jako lepa i bilo mi je zanimljivo to ime zemlje o kojoj ama baš ništa nisam znala.
I evo me tu…Ova planeta je jednostavno prelepa! Ne znam da li su me veći trnci prolazili kad sam preletala Severni pol, vrhove Alpa, gledala ostrva Indonezije ili Nijagarine vodopade, al’ jedno je sigurno- kada govorimo o državama ponaosob, ono što svaku izdvaja jesu ljudi, ljudi su sve! Energija koja se tu stvori je nešto neponovljivo i potpuno jedinstveno! Ljudi krupnih, toplih, špicastih očiju, velikog srca, prelepog, nevinog osmeha, belih zdravih zuba, skromni i nenametljivi… E većina takvih živi na Šri Lanci.❤
I zato, kupite deci atlas, možda se baš tamo krije dosta njihovih snova…Kupite im atlas , naoružajte samopouzdanjem i dajte im krila, ništa im drugo nije potrebno, verujte mi…a oni će već naći način…Ako niste mogli vi, mogu oni, a ako jeste, tim bolje, onda znate o čemu govorim…